Sjeverna Amerika je bez premca pojam za konvektivne oluje, posebno tornada. Takvu klimatologiju američki kontinent može zahvaliti kombinaciji toplog i vlažnog zraka iz Meksičkog zaljeva kojemu jak kontrast stvara hladan zrak nesmetano dolazeći kroz ravničarsko područje središnje SAD sa sjevera kontinenta. Takvi temperaturni kontrasti stvaraju savršene uvjete za nastanak iznimnih oluja. Osim tornada, to područje je poznato i po razornim epizodama tuče, a također drži i službeni svjetski rekord u veličini pojedinog komada leda. Tako je najveći komad tuče na svijetu službeno zabilježen 23. 7 2010. u Južnoj Dakoti, točnije mjestašcu Vivian, te mu je izmjeren promjer od 8 inča (oko 20,3 cm). Imao je opseg od 47,3 cm i masu od 0,88 kg.

No tad na scenu dolazi Europa, točnije Italija i to šire jadransko područje. Talijanske ravničarske regije Veneto i Friuli Venezia Giulia, kao i američki tornado alley imaju vrlo povoljne uvjete za olujne grmljavinske procese. S juga se ovo područje hrani vlagom iz Jadranskog mora, a povoljna konfiguracija niskog i ravnog terena kroz cijelu dolinu rijeke Po i dalje prema Udinama omogućuje pregrijavanje površine tla u vedrim ljetnim danima. Povećanju količine vodene pare u najnižem sloju zraka i ukupnoj nestabilnosti zraka ponešto doprinosi i dodatna količina vlage koja dolazi od intenzivnog navodnjavanja te regije za potrebe poljoprivrede.

Raniji europski rekord u veličini tuče zabilježen je 20. 6. 2016. u mjestu Sânandrei u Rumunjskoj i iznosio je 15 cm u promjeru, što je 5 cm manje od američkog rekorda. U srpnju 2023., iznimna sinoptička situacija dovela je do razvoja razornih oluja u području Italije, Slovenije i Hrvatske. 19. srpnja 2023., jaka nestabilnost atmosfere i vertikalno smicanje vjetra te blizina frontalne zone, uzrokovali su pojavu jake tučonosne naoblake u regiji, pa je spomenut rekord iz Rumunjske oboren sa zabilježenom najvećom veličinom komada tuče od 16 cm u promjeru. Time je ovaj rekord premašio stari europski za 1 centimetar. Ovaj događaj je zabilježen u mjestu Carmignano di Brenta (ugrubo 20-tak km sjeverno od Padove). Istog dana je u Hrvatskoj u Ribniku zabilježen promjer tuče od 13 cm (Slika 9 – radarska slika situacije).

Taj novi europski rekord u veličini tuče trajao je svega 5 dana. 24. srpnja 2023. područje talijanske ravnice uz sjeverni Jadran, krajem dana zahvaćaju novi jaki konvektivni sustavi. Oko 11 sati navečer olujni tučonosni oblak nalazi se nad mjestom Azzano Decimo, na tek 30-tak km udaljenosti od Jadranskog mora, gdje se nakon njegova prolaska u dvorištu kuće pronalazi komad leda promjera čak 19 centimetara. Time se je ovaj komad tuče potpuno približio onom najvećem zabilježenom u cijelome svijetu, američkom iz 2010. godine i postao (zasad) najveći komad tuče zabilježen u Europi.

Mnogi autori su u znanstvenoj literaturi istraživali ovo područje sjeverne/sjeveroistočne Italije u kontekstu razorne tuče. Npr. Palencia i sur. (2010) na temelju 11-godišnjeg perioda promatranja tučonosnih događaja u regiji Friuli Venezia Giulia analiziraju povezanost veličine komada tuče i meteoroloških varijabli te zaključuju da u tom području vrijednost lifted indexa kao i pomalo zanimljivo – iznosa pada tlaka 12h prije događaja, najbolje koreliraju s veličinom zrna tuče. Na popisu dobro korelirajućih parametara se našao i CAPE te Showalter index. Manzato (2012) pokazuje da se najjače tučonosne epizode u tom području najčešće javljaju u periodu između 11 i 17 UTC, a tijekom godine maksimum frekvencije se zapaža u lipnju i srpnju. Također, u tom istraživanju autor ne pronalazi značajan dugoročan trend u frekvenciji pojave tuče.

Slijedi nekoliko slika sinoptičke situacije i opažanja putem satelita i radara olujnog oblaka koji je donio rekordno veliku tuču 24. srpnja (slike 1-6).

Slika 1: Satelitska snimka naoblake i zračnih masa (EUMETSAT) i konture visine plohe 500 hPa (ECMWF model). Vrijedi za 24.7.2023. u 21 UTC. Izvor: eumetrain.org
Slika 2: Satelitska infracrvena snimka (bijele nijanse – EUMETSAT) i radarska slika (boje – europska radarska mreža) te visina plohe 500 hPa (konture – ECMWF model). Vrijedi za 24.7.2023. u 21 UTC. Izvor: eumetrain.org
Slika 3: Radarska slika (boje – europska radarska mreža) i CAPE (konture – ECMWF model). Vrijedi za 24.7.2023. u 21 UTC. Izvor: eumetrain.org
Slika 5: Radarska slika s hrvatskog meteorološkog radara Goli (projekt Metmonic). Vrijedi za 24.7.2023. u 20:45 UTC. Izvor: meteo.hr
Slika 6: Dokumentiran komad tuče iz mjesta Azzano Decimo u sjevernoj Italiji. Izvor: essl.org / meteonetwork.it
Slika 7: Prostorna raspodjela učestalosti pojave tuče u regiji Friuli Venezia Giulia prema Manzato (2012).
Slika 8: Prostorna raspodjela učestalosti pojave tuče u 6 talijanskih klimatskih regija prema Baldi i sur. (2014)
Slika 9: Radarska slika s hrvatskog meteorološkog radara Bilogora (projekt Metmonic). Vrijedi za 19.7.2023. u 14:00 UTC. Izvor: meteo.hr

Reference

Baldi, M., Ciardini, V., Dalu, J. D., De Filippis, T., Maracchi, G., & Dalu, G. (2014). Hail occurrence in Italy: Towards a national database and climatology. In Atmospheric Research (Vol. 138, pp. 268–277). Elsevier BV. https://doi.org/10.1016/j.atmosres.2013.11.012

Manzato, A. (2012). Hail in Northeast Italy: Climatology and Bivariate Analysis with the Sounding-Derived Indices. In Journal of Applied Meteorology and Climatology (Vol. 51, Issue 3, pp. 449–467). American Meteorological Society. https://doi.org/10.1175/jamc-d-10-05012.1

Palencia, C., Giaiotti, D., Stel, F., Castro, A., & Fraile, R. (2010). Maximum hailstone size: Relationship with meteorological variables. In Atmospheric Research (Vol. 96, Issues 2–3, pp. 256–265). Elsevier BV. https://doi.org/10.1016/j.atmosres.2009.08.011